Kritički pogled na savremenu univerzitetsku instituciju
*Rad napisan januara ove godine, u okviru predmeta Globalizacija na Ekonomskom fakultetu.
*Rad napisan januara ove godine, u okviru predmeta Globalizacija na Ekonomskom fakultetu.
Uvod
Poslednjih godina, termin globalizacija
nailazi na široku upotrebu. Broj naslova akademske i popularne literature koji
se bave ovom tematikom umnožava se geometrijskom progresijom. Uprkos tome,
precizna definicija globalizacije ne postoji. Takva situacija mahom je
posledica složenosti, osetljivosti i višeznačnosti samog pojma, koji se opire
egzaktnom određenju, ali i živosti problematike, koja uporno izmiče teoretskom
zahvatanju. Radi se o dugotrajnom i višeslojnom procesu, krajnje neizvesnih
konačnih ishoda; fenomenu prisno vezanom za modernost.
U akademski rečnik globalizacija
je prevashodno ušla sa ciljem da se naglasi kako je krajem dvadesetog veka svet
zakoračio u posve novu epohu; period obeležen intenzivnim promenama,
deteritorijalizacijom i ubrzavanjem društvenih delatnosti. Postmoderni svet
(Bauman), svet pozne modernosti (Gidens) ili svet druge modernosti (Bek) ne
možemo pojmiti odvojeno od globalizacije, kao planetarnog procesa stvaranja sve
gušće mreže ekonomske, tehnološke, političke i kulturne povezanosti
najudaljenijih geografskih područja, pri čemu multiplikovanje sličnih modela na
sve široj društvenoj osnovi postaje obeležje savremenog doba. Reč je
prevashodno o modelima potrošačke i medijske kulture, globalnih rizika,
konformizma, izgradnje identiteta i sl.
Raste broj pokušaja da se pri
tumačenju globalizacije naglasi kompleksnost preplitanja mnogostrukih impulsa.
Ma koliko sprektar globalizacije bio širok, postoji jedna dimenzija ovog
procesa kojoj su sve ostale podređene. Ona je, dakako, ekonomske prirode; tiče
se univerzalizacije kapitalizma, te otvorenog tržišta kao nezaustavljive sile i
prvog razloga, čijim je zahtevima potčinjen svaki vid društvenog života. Istina
je, odakle god da krenemo, nužno ćemo se dotaći tržišta, no globalizacija kao
takva ne može se u celini izjednačavati sa ekonomskom realnošću. Prvom
pokretaču promena, međutim, moramo pridati odgovarajući značaj. Kako ne bismo
zapali u redukcionizam, od presudne je važnosti da i posledice ne budu
interpretirane u istom svetlu. Uzroci su, prema tome, dominantno ekonomski, a
implikacije mnogo šire prirode. Savremeno svetsko društvo izgrađeno je na
ekonomskim temeljima, i tek odatle proizilaze svi njegovi dalji preobražaji.
Uistinu, nijedno područje
stvarnosti nije pošteđeno uticaja opšteprožimajuće logike tržišta, pa tako ni
visoko školstvo. U obrazovnoj sferi,
naime, deluju isti principi i zahtevi, samo u nešto izmenjenom obliku.
Pretvarajući univerzitete u preduzeća, podređujući ih zakonima ponude i
tražnje, ekonomska dimenzija globalizacije presudno utiče na akademske
institucije. Od osamdesetih godina naovamo, tržište je postalo
dominantna sila, zarobljavajući univerzitet, dok društvo i država igraju
sporedne uloge. Ispitivanje odnosa globalizacije i visokog obrazovanja stoga
iziskuje podrobniju analizu ovih pojava.
Menja li globalizacija suštinu visokog obrazovanja? Koja je uloga
univerziteta u današnjem svetu? Zadire li tržište u autonomiju
obrazovnih sistema i institucija? Ima
li na univerzitetu mesta za vrednosti koje se ne izražavaju u novcu? Doprinosi
li upotreba Interneta unapređenju kvaliteta i pristupa obrazovanju? Uvlači li
globalizacija konzumerizam u polje obrazovanja? Prisustvujemo li nastajanju ekonomije visokokvalifikovanih ili
fah-idiotiziranih? Da li
humanistički ciljevi obrazovanja treba da budu potčinjeni ekonomskoj mašineriji
i tržištu rada? Ovaj rad pokušava da ponudi odgovore na neka od navedenih
pitanja.
1. Koren i podloga promena – globalna
ekonomija i društvo znanja
U drugoj polovini dvadesetog
veka, a naročito od sedamdesetih godina, u globalnoj ekonomiji dešavaju se značajne
promene. Prema Frederiku Džejmsonu, radi se o trećem originalnom širenju
kapitalizma preko cele planete, koje je nastupilo nakon ranijih ekspanzija
nacionalnog tržišta i imperijalističkog sistema[1]. Industrijski
kapitalizam, poznat pod terminom fordizam, ustupa mesto postfordizmu. Globalni
ekonomski sistem ne bazira se više na autonomiji nacionalnih privreda, već na konsolidovanom
svetskom tržištu koje obuhvata proizvodnju, distribuciju i potrošnju.
Upečatljiv rast trgovinske
razmene, nemilosrdna konkurencija, intenziviranje tokova kapitala, rapidan
napredak informacionih tehnologija, razvoj fleksibilnih proizvodnih sistema,
potreba za neprekidnim rastom i širenjem tržišta, ubrzani uspon međunarodnog
marketinga, te jačanje uloge nadnacionalnih institucija i organizacija neke su
od značajnijih promena u sistemu globalne privrede. Kroz privatizaciju i
deregulaciju, usvajanje neoliberalnih politika rezultiralo je opštim smanjenjem
javne potrošnje i socijalne sigurnosti. Jedno od vidljivijih obeležja ekonomske
globalizacije svakako je dominacija multinacionalnih kompanija i finansijskih
konglomerata, glavnih igrača svetske tržišne utakmice; borbe u kojoj su
favoriti odavno potukli autsajdere.
Ovakva situacija i trendovi
temeljno su izmenili trgovinu, mogućnosti zapošljavanja, društvene sisteme,
način života, uzore ponašanja i vladanja, kao god i obrazovanje. Brišu se
pregrade između fabrike i društva, radnog vremena i dokolice, proizvodnje i
potrošnje. Događa se svojevrsna hibridizacija nekad autonomnih sfera.[2]
Uspostavljanjem neoliberalnog kapitalističkog sistema globalnih dimenzija,
tržišno-profitna matrica širi se i na ona područja ljudskog delovanja koja
ranije nisu bila primarno u žiži njenog interesa. Različiti autori drukčije su
imenovali ove brze i dalekosežne društveno-ekonomske promene. U naučnoj i
publicističkoj literaturi susrećemo termine o kognitivnom kapitalizmu,
postindustrijskom društvu, neoliberalnom, informatičkom, društvu s digitalnom
ekonomijom, preduzetničkom, postkapitalističkom, društvu rizika, pa čak i
dosadnom društvu.
Ipak, shodno stavu prema kojem je
znanje temelj konkurentnosti u globalnoj ekonomiji, opšte je prihvaćenim postao
termin društvo
znanja. Ovaj pojam vezuje se za Pitera Drakera, gurua američkog
manadžmenta. Činjenica da je znanje postalo najznačajniji resurs, a ne samo
jedan od resursa, jeste ono što naše društvo čini postkapitalističkim, ističe
Draker. Savremena tržišna privreda, naime, poslovni je ambijent u kome
pojedinci i organizacije mogu opstati samo ako poseduju određenu vrstu znanja i
veština. Reč je, pre svega, o znanju instrumentalnog karaktera. Ono se shvata
kao sredstvo za ostvarivanje društvenih i ekonomskih rezultata. To je
opipljivo, praktično, korisno, upotrebljivo znanje.
Ono što danas podrazumevamo pod
znanjem, smatra Draker, obavezno mora biti visokospecijalizovano. Drugim rečima,
znanje u primeni je efektivno samo kada je specijalizovano. U društvu znanja
rade „radnici znanja“, pri čemu rezulate ne daju pojedinci, već organizacije.
Budući da jednom stečene kvalifikacije brzo zastarevaju, potrebno je stalno i
ponovno učenje. Po Drakerovom mišljenju, obrazovana ličnost neće biti svaštar,
već specijalista, sposoban da živi u globalnom i tribalizovanom svetu. Konkurencija,
mobilnost, stalna težnja za inovacijama, preduzetništvo, te rastuća uloga
menadžmenta i informacionih tehnologija još su neke od bitnih odlika ovako
shvaćenog društva.[3]
Koncepcija društva znanja
prevashodno je posledica razvitka tržišne ekonomije. Stalna borba za poslovni
uspeh i podnošenje pritiska konkurencije u turbulentnom vremenu globalizacije
jednostavno nije moguća bez novog, ekonomistički shvaćenog znanja. Stoga bi, u
pojmovnom smislu, umesto o društvu znanja, tačnije bilo govoriti o ekonomiji
zasnovanoj na znanju. Bilo kako bilo, i jedna i druga sintagma označitelji su
epohe u kojoj uloga znanja – a naročito proizvodnje dobara kroz znanje –
suštinski utiče na oblikovanje globalnog društva.
Posledično sa zahuktavanjem
svetske privredne utakmice, visoko obrazovanje dobija novu stratešku ulogu –
kao centralni resurs konkurentnosti, merilo kapaciteta da se visokokvalifikovana
radna snaga, kao god i investicije, privuku i zadrže. Univerzitet dobija ulogu
inkubatora inovacija, motora ekonomskog rasta, te posrednog izvora profita za
korporacije. Utemeljena navedenim teorijskim stavovima, dominacija neoliberalne
doktrine podstakla je promišljanje uloge visokog obrazovanja kroz merila
produktivnosti. Iste sile koje oblikuju ekonomsku realnost zahvataju i menjaju samu
suštinu visokog školstva. Na podlozi neoliberalne ideologije i koncepcije
društva znanja, rođen je korporativni ili preduzetnički univerzitet kao nova
paradigma.
Uticaj tržišta vidljiv je u
svakom aspektu visokog školstva. Ova logika prvenstveno dolazi do izražaja kroz
privatizaciju svih nivoa obrazovanja, te sveprisutnu komercijalizaciju;
uvođenje školarina, prenos menadžerskih principa upravljanja na fakultete,
njihovu težnju ka ostvarivanju vlastitih prihoda, te podsticanje konkurencije
među univerzitetima. Znanje biva tretirano kao roba; proizvod koji se nudi i na
tržištu vredi onoliko koliko odgovara njegovim potrebama i zahtevima. Tržišnim
zakonitostima postaje regulisan i pristup istom tom znanju. Obrazovanje tako
više liči na privatno nego na javno dobro. Homogenizacija, standardizacija,
specijalizacija, ekonomija obima, marketing koncept, konzumerizam, te primat
znanja koja doprinose ekonomskom razvoju i povećanju profita pojave su koje neposredno deluju na sisteme i institucije visokog obrazovanja
širom planete. O globalizaciji u visokom obrazovanju takođe možemo
govoriti kao o amerikanizaciji – kako evropskih, tako i ostalih univerziteta
širom sveta – ali najviše kroz činjenicu da visoko obrazovanje postaje deo
globalnog ekonomskog diskursa.
2. Prevaga ekonomskih sila i komercijalizacija
– SAD i Bolonjski proces
Kada su komercijalizacija i
nastup na tržištu u pitanju, američki univerziteti decenijama su ispred
evropskih. Tokom posednjih dvadeset i pet godina, fakulteti i koledži širom
SAD-a postali su mnogo aktivniji u prodavanju onoga što znaju i rade. U
savremenoj komercijalnoj praksi američkih univerziteta nije novo njeno
postojanje, već njen nezapamćen obim i rasprostranjenost. Komercijalizacija u
pravom smislu te reči – to jest, pokušaji da se delatnost univerziteta proda
zarad profita – u prošlosti je mahom bila ograničena na periferiju
univerzitetskog života: sportske programe, a u nekoliko istitucija na dopisne
škole i produžno školovanje. Međutim, od 1975. godine univerziteti su postali
mnogo agresivniji u pokušaju da zarade novac od svojih istraživačkih i
obrazovnih aktivnosti. Mnoge institucije dinamično su pokrenule programe za
dobijanje licenci na patente, profitabilne poduhvate u obrazovanju preko
Interneta i široku lepezu drugih komercijalnih aktivnosti.[4]
Premda komercijalizacija ima
višestruke uzroke, nijedan od podsticaja ne bi toliko urodio plodom da nije
bilo iznenadnog povećanja šansi za sticanje novca, koji je obezbedila
tehnološki prefinjena ekonomija bazirana na znanju. Naime, upravo su
univerziteti postali glavni izvor činilaca koji predstavljaju osnovu stalnog
rasta i napretka – odlično obučenih stručnjaka, specijalističkog znanja i
dostignuća na polju nauke, koje bi drugi mogli da pretvore u nove proizvode,
tretmane ili lekove. Naglo povećanje mogućnosti da se obrazovanje, stručni
saveti i naučno znanje zamene za prilične sume novca učinilo je da
komercijalizacija u tolikoj meri prevlada na američkim univerzitetima.[5]
Danas je komercijalizacija dovela do pretvaranja znanja u proizvod. Slično
konkurentnim firmama, univerziteti se otvoreno takmiče u trgovini profitabilnim
podučavanjem.
Dok su u SAD visokoškolske
institucije maltene od osnivanja bile prepuštene same sebi, te kao takve
razvile preduzetnički pristup, akademska kultura u Evropi bitno je drugačija.
Sam univerzitet, uostalom, izvorno je evropska tvorevina. Ideja univerziteta,
čiji se koreni nalaze još u obrazovnim ustanovama antičke Grčke, poslednje je
temeljne promene doživela početkom devetnaestog veka, kada je pod uticajem
Vilhelma fon Humbolta, nemačkog naučnika i ministra prosvete, srednjovekovni
univerzitet pretrpeo bitnu transformaciju. Humboltov koncept modernog
univerziteta, često imenovan i kao elitni model, u protekla dva veka imao je
izuzetno veliki uticaj, postavši sastavnim delom globalnog sistema obrazovanja.
Od kraja proteklog stoleća, međutim, slika razvoja visokog obrazovanja u Evropi
u mnogome se izmenila.
Snažna veza univerziteta i
države, uspostavljena u decenijama nakon Drugog svetskog rata, najpre je poljuljana, a zatim i srušena.
Bitno uslovljena postojanjem stabilne socijalne države, ovako utemeljena
koegzistencija podrazumevala je univerzitete kao samosvojne bastione nauke,
podržane i obilato finansirane od strane javnog tela. Talas globalizacije,
formiranje Evropske unije, te postepeno slabljenje uloge države, međutim,
nametnuli su potrebu da se uloga institucija visokog obrazovanja preispita i
redefiniše. Zahuktala globalna tržišna utakmica, veliko zaostajanje u odnosu na
efikasnost i fleksibilnost američkih univerziteta, te potreba za mladom radnom
snagom koja bi održala konkurentnost samo su ubrzali odluku o nužnosti reforme.
Podstaknute novonastalom situacijom, evropske zemlje se udružuju, te juna
meseca 1999. godine donose zajednički akt, poznat kao Bolonjska deklaracija,
kojim nameću osnovne principe reforme univerziteta i visokog obrazovanja u
celini. Između ostalog, deklaracija predviđa koordinaciju obrazovnih politika
različitih zemalja, stvaranje jedinstvenog „evropskog prostora znanja“,
usvajanje sistema lako uporedljivih znanja, uspostavljanje sistema kredita,
trocikličnu organizaciju studija, unapređenje evropske dimenzije u visokom
školstvu...
Promena ekonomskog sistema
društva odrazila se na položaj univerziteta i bitno je uticala na promenu
ciljeva visokoškolske nastave. Proces odumiranja socijalne države, odnosno
njena transformacija u tek administrativno-birokratski agens neoliberalnog
tržišta, a sve u svrhu održanja ekonomske konkurentnosti Evropske unije u trci
sa Japanom i SAD-om, te sve prisutnijima Kinom i Indijom, posledično vodi
transformaciji svih društvenih aktera, pa tako i visokog obrazovanja.[6]
Shodno tome, i Bolonjski proces valja tumačiti kao deo diskursa o globalnoj
tržišnoj utakmici.
Udaljavanjem od principa
tradicionalne akademske kulture, u Evropi kroz različite forme prisutne već
duže od devetsto godina, te preuzimanjem svojevrsnog američkog modela u
organizaciji studija, Bolonjski proces bitno menja karakter evropskog
univerziteta. Opšta tržišna orijentacija, uvođenje principa kreditnog bodovanja
(ECTS) kao standardne jedinice opterećenja koja omogućava lakšu mobilnost i
zapošljivost na čitavoj evropskoj teritoriji, skraćenje trajanja studija, te
produkcija diploma obeleženih tipom „ISO“ potvrde o standardu usluge koju
pružaju, može se tumačiti i kao
svojevrsna dimenzija amerikanizacije evropskih univerziteta.
Kako god ovo tumačili, činjenica
je da su se samim donošenjem Bolonjske deklaracije evropske države po prvi put
neposredno umešale u način organizovanja i funkcionisanja univerziteta.[7]
Takav je naglasak u direktnoj suprotnosti sa dokazano nužnim i suštinskim
načelom funkcionisanja univerziteta – njegovom autonomnošću. Napuštena
autonomnost fakulteta u sebe, dakako, uključuje i onu noseću, ekonomsku
dimenziju – samostalnost spram tržišno-kapitalističkih zakonitosti u strukturi
društva. Visokoškolska institucija postaje tako tek jedan od subjekata
korporativnog kapitalizma. Samosvojnost univerziteta, i sa njom povezane
akademske slobode, žrtvovane su na oltaru cost/benefit analize.
Bolonjska deklaracija svakako nije jedini,
ali je verovatno najupečatljiviji primer globalizacije u visokom obrazovanju.
Slični procesi – u svojim pojavnim oblicima različiti, ali istim silama
pogurani – vidljivi su širom sveta. Pod okriljem Svetske banke, u Meksiku[8] su sprovedeni
privatizacija i deregulacija sistema visokog obrazovanja. Nakon
formiranja
zone slobodne trgovine sa SAD-om, sve veći broj univerziteta društvenih
nauka i umetnosti u Kanadi[9] biva zatvoreno, jer ne privlače
sponzorstva. Potpisivanjem
NAFTA sporazuma, naime, prednost je data privatnom finansiranju
univerziteta. Tradicionalno uzdržani Britanci danas ne poriču povećan uticaj
korporacija pri formiranju nastavnih sadržaja. Čak i u Kini[10], visoko
obrazovanje nije imuno od globalizirajućih procesa. Iako se većinom oslanjaju
na državno finansiranje, univerziteti su podstaknuti da prikupljaju sredstva
putem različitih profitabilnih aktivnosti. Od studenata se zahteva da plate deo
školarina. Angažman fakulteta u aktivnostima na crno česta je pojava u ovoj
zemlji.
3. Global(izova)no učenje i predavanje
– virtuelni univerzitet
Najdramatičniji pomak na polju
netradicionalnog obrazovanja svakako je širenje učenja na daljinu uz pomoć
Interneta. Vođeno informacijskom ekonomijom u kojoj je znanje prestižna roba,
tržište virtuelnog obrazovanja je u procvatu. Opisujući univerzitetski kampus i
zgrade u njemu kao „žalosno nepogodne i sasvim nepotrebne“, Piter Draker je
svojevremeno predviđao da koledž, kao institucija u kojoj se boravi, neće
opstati.[11] Dalekosežne prognoze ove vrste nisu novost; one su
redovno pratile rađanje novih tehnologija tokom čitavog dvadesetog veka, no stvarni
uticaj ovih pronalazaka po pravilu je bivao daleko manji nego što su njihovi
zagovornici predviđali.
U svakom slučaju, tehnologija jeste proširila
opseg mogućnosti za učenje. Internet zaista poseduje karakteristike koje
ga čine iznimno primamljivim nastavnim sredstvom. Pre svega, ovaj medij je
interaktivan, dozvoljava lakše ažuriranje materijala i stvaranje posebno
prilagođenih nastavnih programa. Internet omogućava dostupnost predavanja svuda
u svetu. Pomoću telekonferencija, studenti se mogu uključivati u diskusije sa
učesnicima koji borave u raštrkanim geografskim oblastima. U izvesnom pogledu,
Internet bi čak mogao biti bolji od običnog seminara, budući da podstiče
promišljenije odgovore i šire učešće. Učenje na daljinu takođe nudi značajne
obrazovne prilike ljudima koji iz najrazličitijih razloga nisu u stanju fizički
da dođu na univerzitet.
Pored svih svojih primamljivih
karakteristika, međutim, Internet nije u svakom pogledu delotvorna zamena za
tradicionalno univerzitetsko obrazovanje. Mnogo toga važnog za razvoj studenta
potiče iz iskustva koje se teško može steći elektronskim putem. U pitanju su,
dakako, nedostaci socijalnog karaktera, usmereni na bojazan da virtuelna
zajednica ne može zameniti stvarnu. Nadalje, moglo bi se reći da koncept učenja
na daljinu menja i samu ulogu vaspitača, nastavnika i profesora u obrazovnom
procesu. Za razliku od klasičnih predavanja, naime, Internet kursevi nisu delo
jednog čoveka; oni zahtevaju tim i do dvadeset ljudi: dizajnere kursa, pisce,
tehničare, instruktore i druge.[12] Kada nastavni kadar i kursevi
pređu na Internet, administratori dobijaju mnogo veću kontrolu nego ranije, pri
čemu raste prostor za nadgledanje, organizovanje, disciplinu, čak i
cenzuru.
Učenje na daljinu možda je izvor
novih mogućnosti, no onog trenutka kada su komercijalna preduzeća tržište on-line znanja procenila na nekoliko
stotina milijardi dolara, obrazovanje preko Interneta postalo je samo još jedna
u nizu lukrativnih aktivnosti. Nanjušivši profit, mnoge računarske kompanije
ponudile su velike sume kako bi se uortačile sa vodećim američkim
univerzitetima i zaradile od nove tehnologije. Ovu tendenciju prihvatile su
velike korporacije, kojima je tehnološki razvoj nametnuo potrebu permanentnog
obrazovanja uz rad. Na taj način, visoko obrazovanje je zakoračilo u novu,
izuzetno unosnu eru. U očekivanju daljeg napredovanja virtuelnog univerziteta, na Wall Street-u se ulažu značajne svote
novca.
Potencijalno tržište obrazovanja
na daljinu čini se neograničenim. Mogućnosti Interneta brzo su se proširile
daleko izvan Sjedinjenih
Država, stvarajući svojevrstan globalni prostor virtuelnog obrazovanja.
Veliki broj potencijalnih studenata iz zemalja koje nemaju univerziteta sa
reputacijom sada se nalaze u domašaju fakulteta iz SAD-a, Velike Britanije,
Australije i drugih razvijenih država. Čak i slabo poznate institucije
nude on-line kurseve studentima širom
sveta. Za univerzitete, ovo je zgodan način da se smanje direktni toškovi
izvođenja nastave, uz istovremeno povećanje broja studenata. Univerzitet u
Finiksu, recimo, osnovan kao profitni koledž usmerenog obrazovanja, do 2001.
godine uspeo je da upiše 110.000 studenata, a mnogi od njih su internetski.[13]
Za mnoštvo fakulteta, tržište inostranih
studenata od izuzetnog je značaja. Potreba da se visoko obrazovanje na ovaj
način izvozi prevashodno je motivisana činjenicom da se radi o vrednim
poslovima. Cilj je stvaranje, a zatim i podmirivanje tražnje, te pronalaženje
tržišnih niša za mnoštvo novih obrazovnih usluga. Primera radi,
kreiranjem naročito prilagođenih offshore
studijskih programa, australijski fakulteti pronašli su način da privuku
ogroman broj studenata iz Jugoistočne Azije.
Protivrečnosti između akademskih i
komercijalnih motiva bivaju sve očiglednije. Sakupiti što je moguće
brojniju publiku, uz što manji granični trošak po studentu, recept je za zaradu
od obrazovanja preko Interneta. Drugim rečima, koristiti dopadljivije
predavače, dodati privlačna vizuelna pomagala, ali uz minimalnu količinu
povratnih informacija i interaktivnosti. Iz ovakvih proračuna mogli bi se
izroditi kursevi prezentovani u površno privlačnom planu, koji ne koriste sav
potencijal tehnologije. Ono što nova tehnologija obećava, međutim, upravo jeste
razvijanje veoma interaktivnih predavanja, koja na dobar način koriste
simulacije, igre i ostale vidove podsticanja diskusija među studentima i
nastavnicima. Ali, ovo je ujedno i najskuplja vrsta obrazovanja na daljinu,
koja košta barem koliko i obični univerzitetski kursevi. Na taj način, vidimo
da se i visoka tehnologija nalazi u funkciji ostvarivanja profita, pre nego
unapređenja kvaliteta i pristupa visokom obrazovanju.
Zajedno sa mogućnostima, virtuelni
univerzitet otvorio je jednak broj nezgodnih pitanja. Među njih svakako spadaju
i ona vezana za barijere tehnološke opremljenosti i pismenosti, te različite
kulturne i jezičke implikacije. Jasno je, naime, da oni sa dna ekonomske
lestvice u samom startu mogu zaboraviti na blagodeti on-line obrazovanja. Prema podacima Ujedinjenih nacija, za kupovinu
računara prosečni stanovnik Bangladeša valjda da uštedi osmogodišnju zaradu.
Prosečnom Amerikancu, s druge strane, dovoljno je da odvoji samo mesečnu platu.[14]
Virtuelni
svemir je beskonačan, no ni kao takav ne obećava univerzalnost, niti jednakost.
Bilo kako bilo, budućnost Interneta kao obrazovnog
sredstva deluje mnogo svetlije ako se na njega gleda mimo zvaničnih
univerzitetskih kanala i tržišta on-line
obrazovanih usluga. U intelektualnom smislu, uloga Interneta kao alternativnog
izvora znanja i slobodnog oruđa za povezivanje i udruživanje mogla bi u
perspektivi dovesti do izmene, a možda i konačnog napuštanja formalnog
univerzitetskog školovanja.
4. Tržišni odnosi i profit,
mekdonaldizacija univerziteta
Stavovi o obrazovanju kao privatnom dobru
šire konkurentski duh među različitim sektorima i institucijama visokog
školstva, pokrećući univerzitete prema podsticajima tržišta i pretpostavljenim
nagradama. Pri tome, nije sporna konkurencija; naprotiv, ona je čak i
poželjna. Profit, međutim, kao njen pokretač, jeste ono što je problematično. U
trci za zaradom, fakulteti teže smanjenu troškova i povećanju prihoda, što
neizbežno, u većoj ili manjoj meri, dovodi do menjanja suštine obrazovanja i
podrivanja osnovnih akademskih vrednosti.
Kao deo same prirode jedne
institucije koja se takmiči, potreba za novcem hronično je stanje korporativnog
univerziteta. Pod
uticajem globalizirajućih tržišnih sila, razvio se opšti trend ka smanjenju
javnog učešća u finansiranju visokog obrazovanja, uprkos stalnom rastu broja
studenata. Univerziteti, uključujući i one državne, prinuđeni su da se okrenu
iznalaženju novih izvora sredstava – školarina, donacija, a naročito prihoda od
istraživanja.
Teret finansiranja visokog obrazovanja sve
više pada na ramena pojedinaca, eliminišući one koji ne mogu priuštiti sve skuplje
školarine. Donacija obično zahteva vid povratne usluge. Na taj način,
uticaj bogatih sponzora biva sve veći, menjajući oblik institucije. U SAD, nije
nimalo neobično da nastavnici koledža dobiju titule poput Yahoo profesor informatike ili Keymart
profesor marketinga. Jedan preduzimljivi univerzitet čak je uspeo da pronađe
one koji su želeli da plate kako bi okačili svoje reklame iznad pisoara u
muškim toaletima tog fakulteta.[15] Neselektivno omasovljavanje studija ozbiljno
narušava kvalitet visokog obrazovanja, podređujući ga kvantitetu i ekonomiji
obima, što najčešće dolazi do izražaja kroz ukidanje neisplativih kurseva.
Predmeti koji nisu u stanju da privuku buljuke studenata i ispune klupe u
učionicama i amfiteatrima, te na taj način u potpunosti iskoriste ekonomiju
obima, bivaju jednostavno odstranjeni iz nastavnih programa.
Naučno-istraživačka delatnost u prvi plan
ističe vezu fakulteta i korporacija. Simbiotski je to odnos multinacionalnih
kompanija, u čijim su rukama koncentrisana sredstva za ulaganje u istraživanja,
i akademskih institucija kao fabrika patenata i generatora tržišno
iskoristivih ideja. Znanje koje je bilo slobodno, dostupno svima i služilo
društvu, sada je zakonom zaštićeno, poverljivo i služi biznisu. Univerziteti
danas sa raznim preduzećima sklapaju ugovore o istraživanju, stvaraju dugoročne
zajedničke projekte, otvaraju čak i sopstvena preduzeća, namenjena
komercijalnoj eksploataciji otkrića.[16]
Istini za volju, ovakva
orijentacija dovela je do značajnih istraživačkih i naučnih rezultata, ali i do
realokacije sredstava u istraživanja na uštrb nastave. Nadalje, ovo ima za
posledicu povećanje broja studenata u nastavnim grupama, smanjenje broja
nastavnika i povećanje školarina. Takođe, stvoren je svojevrstan jaz između
komercijalnih i nekomercijalnih disciplina. Konačno, otvaraju se i etički
problemi nastali u sukobu interesa, proizašlog iz povezanosti kompanije koja
finansira istraživanja i istraživača koji ih sprovodi. Takva veza može ugroziti
objektivnost istraživanja, odnosno dovesti do pristrasnog prikazivanja njegovih
rezultata.
Bilo kako bilo, istraživanjem se univerziteti
mogu baviti samo ukoliko je ono profitabilno. Drugim rečima, univerzitet, kao
preduzimljiva ustanova kojoj je u interesu da obezbedi resurse za svoje
funkcionisanje, izlazi na tržište i poduhvata se onih istraživanja koja će mu
doneti najviše profita. U želji da prikupe neophodna sredstva, lišeni svake
slobode, univerziteti bivaju prisiljeni da istražuju ono što im se nudi. Radi
se, dakle, o naročitoj vrsti privatnog finansiranja – sa unapred poznatim
uslovima, i u okviru ugovorenih komercijalnih ciljeva. Osim velikih
korporacija, ovakvu orijentaciju univerziteta snažno ohrabruju i države, nizom
poreskih olakšica i subvencija, očekujući da ubrzani tehnološki razvoj reši
čitav niz nagomilanih društvenih problema. Naravno, ni njima nikako nije
svejedno da li će multinacionalne kompanije, u potrazi za prosperitetom, izneti
kapital iz zemlje.
Sve ovo stvara podelu
univerziteta na pobednike i gubitnike, produbljujući razlike između manjeg
broja najuspešnijih istraživačkih institucija i većeg broja osrednjih ili čak
ispodprosečnih univerziteta. Uspeh rađa još uspeha – u visokom obrazovanju,
čini se, institucije kojima nedostaju novac i reputacija nemaju mnogo izgleda.
Trka za profitom tako se pretvara u surovu borbu za opstanak.
Ekspanzija predstavlja jedan od
najznačajnijih trendova u visokom obrazovanju. Od skromnih pet odsto, koliko je
pre Drugog svetskog rata iznosio udeo generacije u visokom obrazovanju u
Zapadnoj Evropi i SAD-u, studentska populacija narasla je na današnjih
trideset, odnosno pedeset procenata. Prema podacima UNESCO-a za 2005. godinu, u
svetu studira oko 138 miliona ljudi. Od toga je oko 21 milion studenata u Kini,
20 miliona u EU, 18 miliona u SAD-u i 11 miliona u Indiji. Jugoistočna Azija
danas ima više studenata nego SAD i Zapadna Evropa zajedno, što je tendencija koja
najavljuje dalekosežne promene.[17]
Ove brojke najbolje svedoče o
transformaciji univerziteta iz elitnih u masovne. Uključivanje visokoškolskih
ustanova u širu društveno-ekonomsku strukturu, te njihovo aktivno povezivanje
sa tržišnim činiocima, dovelo je do definitivnog silaska univerziteta sa
povlašćenog i distanciranog pijedestala znanja – akademske kule slonovače. Globalizacija
visokog obrazovanja, prema tome, neminovno menja univerzitet, koji se
transformiše u svojevrsni McUniversity
– široko dostupnu, standardizovanu uslugu.
Obrazovanje je samo po sebi
definitivno postalo proizvod. Tendencija ka standardizaciji saznanja, oslikana
kroz sve prisutniju inženjersku komponentu koja opsesivno teži da razvije
metode i algoritme kroz koje će gradivo učiniti uniformnijim, jednakim na
svakoj geografskoj širini i dužini, a sve radi njegovog lakšeg transfera i
upotrebe na globalnom planu, ima svoju paralelu – u isto toliko
rasprostranjenim i omiljenim produktima multinacionalnih kompanija. Postupci
određivanja sastojaka hamburgera ili spravljanja osvežavajućeg napitka,
međutim, imaju svoje ekonomsko opravdanje – postizanje ekonomije obima kroz povećanu efikasnost vodi uspehu i
globalnoj dominaciji. Kada se pak radi o akademskim institucijama, stvari ni
izbiza nisu tako jednostavne.
U kontekstu visokog obrazovanja,
strah od homogenizacije izražava se na najrazličitije načine – od imperijalizma,
preko nametanja zapadnih vrednosti, do iščezavanja kulturnih specifičnosti.
Ukoliko se zaista radi o kolonizaciji, ona je ipak tržišna, pre nego američka
– mada ove dve stanuju sasvim blizu
jedna drugoj. Ako je nametanje identičnih obrazaca u pitanju, onda je to
obrazac fabrike,
industrijskog preduzeća, proizvodnog pogona; prisile koja buduće generacije
priprema za rad u istoj fabrici opštih korisnosti[18], pre nego što
neguje produhovljene, slobodno misleće individue.
Ma koliko efikasan bio, bez
odgovarajuće propagande, proizvodni proces ne garantuje ni polovinu uspeha. Iako
je realnost sasvim drugačija, Mek Donalds, Koka-Kola i druge slične kompanije ubediće
konzumenta da njihovi proizvodi imaju lep ukus, a potrošnja pruža odličan
osećaj. Uistinu, čini se kako i obrazovanje postaje istog ukusa kao i prodajni
artikli navedenih korporacija – lepo upakovan, dobro reklamiran proizvod, ali u
svojoj biti isprazan, bogami i štetan. Stvarnost nam govori kako i fakulteti,
shvatajući buduće studente kao potrošače, na identičan način podilaze njihovim
očekivanjima, služeći se uhodanim marketinškim koncepcijama. Zavođenje kao
način oblikovanja života tako se manifestuje i u kontekstu obrazovanja – kako
tradicionalnog, tako i virtuelnog – dovodeći do potpuno novog i zastrašujućeg
vida konzumerizma.
Suština je sporedna, studenti su oduševljeni brendovima; čin kupovine mnogo je
bitniji od onoga šta se zapravo kupuje. Do kakvih bi pogubnih rezultata ovakva
logika mogla dovesti, sa svim svojim evidentno dehumanizujućim posledicama,
može se samo naslutiti.
5. Tehno-ekonomski pragmatizam versus humanističko obrazovanje
Principi korporativnog kapitalizma danas
ovladavaju univerzitetima. Akademska ustanova tretira se kao preduzeće
koje proizvodi znanje i na slobodnom tržištu prodaje nastavne i naučne usluge.
Shodno tome, smatra se da i fakultetom, bez obzira da li je u državnom ili
privatnom vlasništvu, valja gazdovati u skladu sa načinima upravljanja u
privredi, da se njegova uspešnost može meriti stopom profita koju stvara, a da
rektori i dekani treba u svakodnevnom rukovođenju pre svega da se postave kao
direktori. Univerzitet postaje tek još jedna institucija fabričkog tipa, sa
zadatkom da, prema potrebi tržišta radne snage, za što kraće vreme proizvede
određeni broj specijalista usko definisanih kompetencija, osposobi ih i uputi
na obavljanje radnih zadataka.
O obrazovanju se sve češće
razmišlja u striktno ekonomskoj terminologiji. Ono sve manje biva delom socijalne politike,
ali se na njega sve više gleda kao na podsektor ekonomske politike. Niz
studija koje se bave ovom problematikom mahom ispituju vezu između ulaganja u
školstvo i procenata ekonomskog rasta. Obrazovanje se danas obrazlaže kvantitativno,
kroz vulgarni izračun profita koji donosi investiranje u ljudski
kapital; dovođenjem
u vezu sa finansijama, prinosima, razvojem ljudskih resursa, efikasnošću,
efektivnošću, prihodima i troškovima. Shvatanje visokog obrazovanja kao
investicije u ljudski kapital postalo je ključno načelo zvaničnih obrazovnih politika
širom sveta, a naročito kod zemalja u razvoju.
Ovakvo jednostrano i instrumentalističko
gledište nikako ne može biti shvaćeno kao dostignuće na polju obrazovanja. Ono
je proizvod mehanicističkog i redukcionističkog pogleda na svet, u kome se ljudi
posmatraju kao alatke i oblikuju se kako bi uspešnije ispunjavali različite
korisne funkcije u ekonomskoj mašineriji društva. Osim praktične
upotrebljivosti, obrazovanje i učenje tiču se same prirode i suštine čoveka i
njegovog očovečenja, društva i njegove strukture. Oni doprinose rastu i razvoju
ličnosti, usmereni su pored neposredno opipljivog i na ono duhovno,
intelektualno. Shodno tome, obrazovanje je samo po sebi dobro i vredno.[19]
Umesto o ljudskom kapitalu, mnogo je uputnije govoriti o ljudskom potencijalu – čoveku sa svim svojim
mogućnostima i stvaralačkim sposobnostima.
Jasno je da nabrojane tendencije
u naučno-obrazovnoj politici između redova ciljaju i na postojanje onih znanja
koja su neproduktivna i neprofitna. Merena kriterijumima ekonomskog
racionalizma, beskorisnim postaju sva ona znanja koja su teško tržišno
primenjiva. Prilagođavanje univerziteta zahtevima tržišta zamaglilo je, ako ne
čak i potpuno izbacilo iz njihovog repertoara, učenost koju nude
društveno-humanističke nauke i umetnost. Na njihovo mesto stupilo je
savladavanje tehnika koje su karakteristične za upravljanje korporacijama i
poslovnim sistemima.[20] Čak je i ispitni mehanizam koncipiran u istom duhu merljivosti, bodova
i tabela, sabijanja i racionalizacije gradiva, koji umesto kreativnih i
kritički mislećih pojedinaca nagrađuje ponašanje povezano s rezonovanjem kako
preživeti.
Teško je predvideti kako će se
univerziteti izvući iz stiska rastuće hiperspecijalizacije kojoj se ne nazire
kraj i koja je odgovorna za produkciju studenata i profesora izrazito suženih
vidika. Naravno, sve studije imaju svoj obim i ograničavaju studente na
obavljanje nekih zanimanja, ali se to nikako ne bi smelo činiti po cenu zaslepljujućeg
fah-idiotizma i napuštanja svake intelektualne slobode. Stoga je i amfiteatar u
opasnosti da postane tužno, bezizražajno mesto koje sem licenciranja i
profesionalizma ima malo šta ponuditi. Nekada su profesori predavali; danas su
oni mahom profesionalci, preduzetnici, karijeristi i oportunisti, baš kao u
poslovnom svetu. Intelektualci koji iz takvih klupa izađu jedino su i
isključivo eksperti, bez svesti o društvenim i moralnim zahtevima svog
poziva.
U ovakvim uslovima, postaje upitan i sam
naziv koji upućuje na opšte, univerzalno, koje u potpunosti biva rascepkano,
raspolućeno i usitnjeno. Čak bi i pojam obrazovanje, koji ukazuje upravo na to –
formiranje zrele osobe, istinsko činjenje čoveka kao svestranog bića,
što on svakako i jeste – mogao biti napušten u korist pukog obučavanja, treninga i
uvežbavanja.
U saznajnom pogledu, proces
diferencijacije znanja sam je po sebi ambivalentan, jer je u njemu istvremeno
sadržano sužavanje pogleda na stvarnost kao celinu, ali i obogaćivanje saznanja
o svakom njenom delu posebno.[21] U pitanju je, dakle, sve veće
znanje o sve manjem i manjem. Usudimo li se, međutim, za odvažan korak unazad, kako bismo sa
pristojne razdaljine konačno osmotrili sliku, umesto što se licem unosimo u platno,
bespomoćno piljeći u šarene mrlje i tragove četkice, primetićemo da i na
globalnom nivou imamo posla sa sličnim poteškoćama. Pitanje je to uvida i
perspektive. Reč je, naime, o svojevrsnom paradoksu, koji se ogleda u
narastajućim procesima globalizacije sa jedne strane, i fragmentacije znanja,
sa druge.
Imamo li sve ovo u vidu, jedno
prosto pitanje ostaje bez odgovora – kako parcijalno obrazovani ljudi mogu
rešavati globalne probleme? Uistinu, u nedostatku temeljnijeg kritičkog promišljanja
stvarnosti,
intelektualni konformizam, stvoren jednim tehnicističko-inženjerskim
tipom mišljenja koje guši raznolikost, i sa samom praksom – kojoj navodno
stremi – sve teže izlazi na kraj.
Zaključak
Treba li tržište da bude vrhovni
arbitar u visokom školstvu – pitanje je na koje se svode sva prethodna.
Uistinu, s pravom se možemo začuditi kako jedan izrazito neintelektualan pokretač, po
svojoj prirodi temeljno suprotstavljen instituciji univerziteta, može njome u
tolikoj meri ovladati. Ako se tržište poima kao apsolut, od univerzalnosti će u
njemu ostati samo sveprisutni logos kapitala, obesmišljavajući suštinu
intelektualnog. Fakultet je obrazovna institucija; kao takav ne sme i ne može
biti vođen istim motivima kao i ostali privredni subjekti. Filozofija
obrazovanja mora gledati mimo tržišta, potrošačke kulture i psihologije
posedovanja.
Kako god se po ovom pitanju
opredelili, globalna ekonomija već je kazala svoje; a budući da se radi o
nezaustavljivoj sili, njena je reč poslednja. Najgore što se visokom školstvu
može dogoditi jeste da njegovi produkti postanu – kao što su već postali – roba
ili stvar ugleda, što bi svakako išlo na ruku Ničeovoj opaski o obrazovanom filistru. Uostalom,
možda bi najuputnije bilo u pomoć pozvati ovog filozofa, te se opomenuti
njegovih nesavremenih
pogleda, koji danas odjekuju proročki: „Ali to takođe uopšte ne treba da bude,
kao što je rečeno, vek gotovih i sazrelih, harmoničnih ličnosti nego vek
zajedničkog, po mogućstvu što korisnijeg rada. To upravo znači samo ovo: ljude
za ciljeve vremena treba doterati tako da što je moguće ranije zajednički
svojski prionu na posao: oni treba da rade u fabrici opštih korisnosti, pa čak
da time uopšte više ne sazru – jer to bi bio nekakav luksuz koji bi tržištu
rada oduzeo mnoštvo snaga.“ Globalizacija, doduše, u drugoj polovini
devetnaestog veka nije bila živa, ali duh modernosti, iz čijeg je krila kasnije
proizašla, itekako je bio prisutan.
Jednolično društvo zahteva
jednodimenzionalnog čoveka; vratimo li se etiketi o društvu znanja, možemo
diskutovati o opravdanosti takvog naziva. Radi se, naime, prevashodno o jednom
tipu znanja, njegovoj ideologizaciji; nametanju načina mišljenja usmerenog
prvenstveno na proračunavanje koristi i tehničko raspolaganje stvarnošću, uz
istovremeno potiskivanje ostalih, bogatih formi znanja o čoveku i društvu.
No, ničeovski rečeno, takva je
mudrost gnjila, i svaka jabuka ima svoga crva. Instrumentalna racionalnost
uveliko pokazuje svoju tamnu stranu. Uništavanje životne sredine,
nekontrolisana eksploatacija prirodnih resursa, klimatski poremećaji, ratovi i
naoružavanje, globalni terorizam... Rizici se gomilaju na planeternom nivou,
preteći da ugroze i sam opstanak ljudske vrste. Iščašenja su vidljiva u odnosu
na društvo, ali i na nivou pojedinca. Deformacija ideje demokratije,
iščezavanje individualnosti, sveopšte stanje konformizma, potrošačka kultura,
samootuđenje, dehumanizacija.
Sve ovo, dakako, svedoči o ćorsokaku do koga
je doveo jedan način mišljenja, njegovoj nemogućnosti da samostalno ponudi
rešenje, te o potrebi da se jednostranost prevlada. Pozovemo li se na
Horkhajmera i Adorna, mit naučnog znanja – nekritičku veru u razum i moć
posebnih nauka – iznedrilo je prosvetiteljstvo. Način proizvodnje života posledično
je stvorio i odgovarajuću vrstu obrazovanja.
Ni univerzitet, da zaključimo,
nije moguće posmatrati mimo duha vremena i celine društva, čiju pokretačku
snagu i tkivo sačinjava. Na kraju krajeva, uvek je čovek taj koji određuje
svrhu; stoga bismo se najpre morali prisetiti zaboravljene delfijske izreke:
„Spoznaj samoga sebe.“
Literatura i napomene
(prema redosledu pojavljivanja u
tekstu)
1. Jašović, Boris (2005): Dehumanizacija i samootuđenje između potrošačke kulture i globalnih
rizika postmodernog doba, Sociologija, 47(2), 117-142.
2. Hromadžić, Hajrudin (2008): Društvo znanja – o čemu je
zapravo riječ, H-alter, http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/drustvo-znanja-o-cemu-je-zapravo-rijec-prvi-dio
3. Avramović, Zoran (2008): Da li je društvo znanja novi tip društva, Sociološki pregled,
42(1), 85-100.
4. Bok, Derek (2005): Univerzitet na tržištu, Klio,
Beograd, str. 5-11.
5. Isto, str. 17.
6. Hromadžić, Hajrudin (2007): Bolonjski konj, H-alter,
http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/bolonjski-konj-1-dio
7. I u prošlosti je, doduše, bilo ktitora i mecena,
različitih političkih upliva, no sadašnje su promene u mnogo većoj meri
redefinisale prirodu visokoškolskih institucija.
8. Delgado-Ramos Gian Carlo, Saxe-Fernández Ivan
(2010): Svjetska banka i privatizacija
javnog obrazovanja – meksička
perspektiva, http://drustvoznanja.org/2010/03/gian-carlo-delgado-ramos-i-ivan-saxe-fernandez-svjetska-banka-i-privatizacija-javnog-obrazovanja-meksicka-perspektiva-2/
9. Đorđević, Bosiljka (2008): Globalizacija i škola i obrazovanje, Pedagoška stvarnost, 54(9-10),
827-841.
10. Yang, Rui (2003): Globalisation and Higher Education Development: A Critical Analysis,
International Review of Education,
49(3–4), 269–291.
11. Bok, Derek (2005): Univerzitet na tržištu, Klio,
Beograd, str. 87.
12. Isto, str. 92.
13. Isto, str. 91.
14. Yang, Rui (2003): Globalisation and Higher Education Development: A Critical Analysis,
International Review of Education,
49(3–4), 269–291.
15. Bok, Derek (2005): Univerzitet na tržištu, Klio,
Beograd, str. 12.
16. Srećković, Milenko (2008): Univerzitet u eri tržišta, Z Magazin Balkan, broj 5, str 14.
17. Dolenec, Danijela (2007): Društveno odgovorno sveučilište: A što
Bolonja ima s tim?, Političko obrazovanje, 3 (3-4), 142-147.
18. Sintagma fabrika
opštih korisnosti Ničeova je umotvorina; videti: Niče, Fridrih (1990): O koristi i šteti istorije za život,
Grafos, Beograd, str. 53.
19. Savićević, Dušan M. (2007): Socio-filozofski osnovi Bolonjske deklaracije, Pedagoška stvarnost,
53(7-8), 565-586.
20. Rizman, Rudi (2010): Akademski kapitalizem, Mladina, http://www.mladina.si/tednik/201034/akademski_kapitalizem
21. Milošević, Božo (2006): Interdisciplinarnost i filozofski ideal jedinstva nauka, Arhe,
3(5-6), 325-337.
No comments:
Post a Comment